Tebi.

Danas ti je rođendan, nemoj misliti da sam zaboravio. Dobro se sjećam onih čestitanja u 00:01, teško je zaboraviti. Ne znam kako smo došli od toga pa do ovoga da smo stranci jedno drugom. Stvarno mi nije jasno. Volio bih da popričamo kao nekad, da te pitam da li se još uvijek bojiš paukova, a ti da trpiš moja prenemaganja o tome kako je sve za kurac. Da te pitam kako ti je na fakultetu, kako ti idu te biologije, ekologije. Čisto da znam kako si. Mislim da ne mogu izbaciti iz glave onaj 14. oktobar 2014. i trenutak kada si prelazila most a ja te gledao sa druge strane. Čudno ti se presijavala kosa na suncu dok si mi išla u zagrljaj. Fali mi to, jebeno mi fali. A možda i ne, možda samo patetišem. Ustvari, otkad si rekla zbogom, sve se srušilo kao kula od karata. Ne mogu još da vjerujem da misliš da sam toliko glup da ću povjerovat u to što si rekla da si se obrisala sa fejsa i ponašat se da će to poništit prethodnih osam mjeseci kao da se nisu ni desila. Zbog toga zaslužuješ da umreš u najgorim mukama. Vidio sam da si napustila fakultet i prešla na akademiju, vidio sam da se družiš još sa ona dva mentalno zaostala patuljasta debila koje nazivaš najboljim prijateljima. Očajno, ali ko sam ja da sudim. Nadam se sljedeći put kad se vidimo da ćeš biti malo kreativnija od toga da okrećeš glavu, nismo djeca više. Sretan ti rođendan.